|
|
| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...tužna cura
...babett
...ah, slomljeno srdašce
...za šampiona
...jacaaa
...tamaraa
...NATAŠA!
...mala uspomen@
...ekaveica
... CHRISTIANE....
OVE NOĆI
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem
..P. Neruda***
svoje najbolje sate poklonila sam tebi....kao dugo i pomno planirani dar...
gledala te kako pričaš i razmišljala ljlube li te usne i druge sem mene... možda sam trebala uključiti se i pokušati čuti to što slušam..možda bi shvatila da si grebao po površini mene i bio toliki licemjer ne dodirnuvši me...nikada...nikada osim pogledom... kako je to posegnuti u dubinu sebe i uspjeti izgubiti se u tolikoj praznini i prostranstvu...
zar ni čežnje ni bola?
bojim se udariti te, čak i riječima težim..jer toliko si plastičan i krhak da se bojim da bi se rasplinuo u tren... a ne ljepoto...nećemo tako...
imaš ti još mnogo toga da vidiš i čuješ...još ćeš da me vidiš sretnu i tuđu... kad nisam znala biti sretna...i tvoja...
još ponekad uhvatim se zamišljajući idilu... tebe na mom ramenu i tipke klavira u mojim rukama... pogled na jesen na prozoru i miris lavande...
imam sve... ali tko je ikada uspio da oživi san... stvarnost je daleka za nas..
daleka lepi moj
uvijek sam mu govorila da ne leti visoko...da ne leti sklopljenih očiu..
ali da srce sluša razum, izgubilo bi smisao...
gledam te u nijemom filmu i vidim usiljeni osmijeh i savršenu kožu...tko te čini nervoznim...zar je to dugme što ga vrtiš već poduže vrijeme krivo što nemaš snage okrenuti se i pogledati me... zar je moguće da te boli to što je mene prestalo
govno licemjerno... dao si si za pravo uživati u mojoj čežnji i patnji i naslađivati se mojim suzama... imaj obraza, imah hrabrosti i srca i nasladi se jednom mojim osmijehom i možda ću skupiti to malo snage što je ostalo za tebe i pogledati te bez mržnje..
ja sam sretna..i on kad nije samnom, šeta mi toliko po mislima da katkad i mene umori.. on se uči voljeti me.on se trudi i zato ga volim... on me vidi kada me gleda, on me zaista i čuje kada me sluša..što iznenađuje poslije tvog pogleda koji je gledao u obline i zabavljao se svojim prljavim mislima dok sam pokušavala razgovarati.. lagano prestajem trošiti riječi na tebe, jer ih on zaslužuje..za razliku od tebe, drago moje govno licemjerno..
rest in peace, my love
pružam ti ruku, i ti je primaš ne sluteći što slijedi..
šapćem na uho najljepše priče dok ne shvaćaš da repriziram sve tvoje laži, samo ..uloge su zamjenjene..
spuštam ti glavu dok mi mislima prolazi samo jedan problem, hoćeš li se prepasti hladnoće debla i mirisa tuđe krvi te shvatiti varku..
gledam te u oči i pazim da iluzija potraje dovoljno dugo. da bar mogu obuzdati te i prekinuti glumu te reći ti sve što me tišti i dovodi do ovog zločina... bio si govno i umrijet ćeš kao govno... daleko od civilizacije, ubijen ošrom britvom, da vrištiš i krvariš sve dok u jednom trenu ne shvatiš koliko je moralo da boli kad je dovelo do ovoga...onda, neće biti spasa..
"...kako sam te imala, i bio si najbolji...nikada nitko kao ti..nikada više nitko..
a sada dragi, na koljena...odmori glavu na tom panju...to crveno je vjerojatno boja šumskih radnika kojom označavaju prosjeke... Ma ne..ne miriše na krv..umišljaš..hajde..odmori se..treba nam još dosta...
sjećaš se..vodim te na najljepše meni mjesto na svijetu... to ti poklanjam zajedno samnom, s mojim tajnama, čežnjom i ...ma vidjet ćeš..hajde..samo polako.."
kako si glup i naivan..kako samo mrzim što nikada nisi shvatio moju veličinu gade sebični..
sad si ti na redu, ali ne brini, potrudit ću se da ti se i ona pridruži..ružna kurvica..ali ona će patiti..
..no...sklopi oči ...i REZ...tvoj vrisak i rasjekla sam venu...mnogo krvi i volim te...zašto nikada nisi shvatio...ne pružaj mi tu krvavu ruku, sam si kriv...ne pokušavaj pričati, usta ti se pune krvlju,...ugušit ćeš se budalo..
okrećem leđa i koračam..
obavija te mrak i n ečujem ti jecaje..
zbogom!
kako se ne zaljubiti u nešto poput tebe..
kako se ne osjećati nepoželjnom kada izmakneš iz ruku..
pola metra od mene slušam kako je ona samo zabava i kako mogu naći boljeg.. ".. ja ne valjam, i to št vidiš u meni nikada nije postojalo.."
nije bitno vidiš li ti to, kad ja to sanjam...nije bitno želiš li me, kad prođe ta jedna noć s tobom u mislima i naručju...
odbijaš, .
a zatim poklekneš i učiniš me svojom te večeri...
opet se opiješ i ja sam sretna.. ulica se činila beskrajno dugom i sreća mi je bila prezime... više nije bilo nje u toj priči, samo u mojoj glavi..
onda Zemlja koji put odradi svoju rutu i ti pošalješ rečenice koje me bace na koljena... tko je tebi razbio srce i dušu?
tko je od tebe napravio tu životinju?
reci i možda će manje da boli...
tko ti je dao pravo da se igraš osjećajima kao da su oduvijek bili tvoji i kada izgaziš ono što drugi prije tebe su slomili, nabaciš smiješak i vratiš se njoj..
zašto mi se čini da samo ja godinama patim?
..ZADNJI PUT, TEBI
znate li da je onaj što prebiva metaforički pod zamljom po kojoj hodamo, jednom davno započeo općeljudsku histeriju bacivši bubu u uho onome tko je osmislio kako da zapiše prošlo vrijeme, kako da mijeri to izlaženje sunca i mjeseca...
stvorio je 'godine, mjesece, tjedne i dane'
ograničio nas je predrasudom te istom nas ponizio u našoj gluposti...
pa ne možeš mi reći da su godine razlog
reci da sam glupa, ružna, dosadna, jadna očajna, labilna...ma reci mi BILO ŠTO..!
samo ne spominji nešto tako blijedo i prozirno kao što su jebene godine...
to nije bilo djelo Neba..već onog suprotnog..
žalim te ako puštaš da ti zbog njih izmičem, dok vidim da patiš i dok gledaš me kako patim...molim te, probudi se..molim te shvati da ima još jedan svijet iznad materijalnog gdje sreću udišeš i izdišeš i nema imena za nešto tako ljudsko poput patnje ili tuge...
ne
tamo postojimo zajedno..ako tebe nema, meni je ulaz zabranjen...molim te ..povedi me tim putevima
... "...a nije da ne mislim na tebe...."
dodirnuo si ono što nisam znala da postoji...i onda otišao tako jednostavno i zabolio toliko da ću te još dugo pamtiti...ali i ti ćeš..jer..nije da ne misliš na mene...
..samo me odbacuješ
slušam kako šav po šav puca..i pružam ruku sklopljenih očiju...ali nikoga nema..
kada sam ja to ostala sama...?
život ne mazi nikog, ali zašto mene baš mrzi...
zagrli me i odvedi gdje nema glasa, vremena i prostora..prihvaćam sve što nudiš..noge su mi klonule i ti me vučeš...hladno je ali ti me griješ...
rat je ali ti me braniš...
plačem jer tebe nema
kojim riječima da te zovem kad će nam suditi
'on nije za tebe..upropastit ćeš se..povrijedit će te..'
kao da Mu je moj konac ispao iz ruke i uhvatio ga je pogrešni... sad je očaj na repertoaru, znam
a kad nije bio
nisam znala kako s tobom..
nisam znala kako s tvojim godinama i grubim dlanovima...koji dirali su nježnije od svih...
možda sam trebala stati ispred tebe i reći da ne odlaziš....
što su godine....pa ti si samo koju duže na Zemlji...
bojim se ....ne znam kako s tobom....
ne znam kako bez tebe...
nema glasa kad otvorim oči....ne vidim lijepih želja za dan koji slijedi...
slijedi..bez tebe...
čudno je kako si iskustvom uspio otvoriti me i uvući se negdje u meni..gdje te više ne mogu pronaći...i kada se smrači, ti samo zapečeš...zaboliš, tek toliko da ostaneš siguran da ću na tebe zadnjeg pomisliti prije nego ..te sretnem u snovima...
tamo me gledaš pogledom koji govori da sam sve što si ikada trebao od života..pustio si mi pjesmu...
postala je najdraža
i kao u pjesmi, došao si tu noć, uvukao se u san, inzistirao na suzama...
i kao svi ostali...
ostavio
da volim..
"..jer ne mogu drukčije..."
"...if I only could erase all the thoughts I have of you..in my mind..."
znaš..nisi bio jedini...došli su oni poslije tebe...i povrijedili su poput tebe... ali,..
svaki put kad bih pogledala iza leđa njihovih, iza svih osmijeha, iza svih dodira, laži i usana...stajala je sjenka...
...bez riječi, kao da je nema, smijala bih se ne slušajući što govore...u mislima ti...
daleko...iza svih problema...iza svih želja...iza svih pogrešnih...
...bio si ti...
najveća pogreška...
riječi peku...psovke su svakodnevne..
zašto nisi ostavio barem malo života, da ne krivim sebe za svaki novi neuspjeh...evo.....i ovaj odlazi...jer shvatio je da je umrlo nešto davno u truplu koje još hoda zemljom...
više ne plačem... do sad nije pomoglo...
sad sam samo u kurcu..
i molim se pred ikonama...da je istina..da se sve jednom vrati...
i kad se vrati..nadam se da ćemo se sresti na prokletom dnu..da skupim zadnju mrvu hrabrosti i pljunem ti u lice...
..ljubavi..
učinio si sve
...da me utišaš..
...da mi zatvoriš oči..
...da me ubiješ neprimjetno...
ti nećeš uvijek biti tu, jasno mi je...a koliko je zdravo za moju psihu da svaki slobodni trenutak, između onih kad si mi u svjesnim mislima, koristim za san...
...san gdje si tu
...san gdje smo tu
...san gdje smo MI
..plaše me tvoje oči na slici čija je svrha da mi daš do znanja da me posjeduješ...
...i zar je NJemu promaknulo uliti dušu u te grudi kad je prije 00 godina odlučio donijeti jedan novi život na svijet...
ja neću uvijek biti tu...ponekad me se može zateći kako gledam negdje daleko...staklenih očiju...
...tada si tu
...tada smo tu
...tada smo ... MI
to nije ljubav..
za 'to' nema imena
..ime ti je čežnja..
glupa..
nema druge riječi za mene..
toliko očaja bude zaboravljeno njegovim zagrljajem i riječima koje su donijele napokon svijetla u ovaj prokleti mrak..
i onda se pojaviš niotkud..
staneš pred njega tako da ne vidim ni zagrljaja ni svjetla...i gledaš kako padam opet...niže i niže...
i kada pomislim da se naslađuješ, vratiš se i pokažeš slabost...
pokažeš da ti je stalo..
ali jebemu zašto?!
zašto sad kad sam našla novi put ka pokušaju da se sjetim kako je to biti sretna, ti se vraćaš kao krvnik koji polako i okrutno završana nedovršeno..
sasjeci..
pusti me da mu dam priliku..
on je tako....on je sve što ti nisi..
...i možda zato i dalje poklećem kad ti okrenem leđa i sve mukotrpno građeno, se u tren oka sruši..a ti ne čuješ vrisak, samo nastaviš gaziti po ruševinama pojave koja sam nekada bila..
...jebeni sam invalid..
katastrofa ogorčena..
toliko da nemam volje paziti kako da oblikujem rečenicu
koju svejedno neće nitko pročitati...
ne treba puno da skinem brnjicu..a onda se bojim posljedica..
...
daj me pusti da budem sretna..
molim te...izađi mi ispod kože...
on nema prava na ništa..
nema prava uputiti mi riječi pozdrava...nema prava staviti moje ime u svoja usta ...
..boli to što ga i dalje izgovara sa smješkom...zašto me se sjeća, ako sam bila samo prolaznica koju je sreo na putu do 'one prave'..a nikada nije shvatio da je on bio meni 'onaj pravi'..
da nisam taj dan sjela u taj kafić..da ti nisi sjeo nasuprot mene..i da ti nikada nisam saznala ime..da te nikada nisam vidjela u tom gradu i nikada nisam čula za 'tebe'..možda bi sada imala ono o čemu curice u ružićastom svijetu sanjaju i postavljaju si kao jedini smisao prokletog života..
kada su govorili da neće biti lako, nitko nije rekao koliko jebenog plača i jada i očaja treba da bi jedan trenutak života pomislila kako dodirujem zvijezde..
i onda gledala kako ih netko mrvi i šuta me dok grčevito držim 'nas' u mislima i prljavim rukama...
ti si ih zaprljao dok si mi se uvlačio pod kožu i činio od mene to što sam sada..
kako da se opravdam onima koji mi govore da sam se promijenila i da se ne smijem više kao nekada...ime ti ne prevaljujem preko usana jer izaziva zgražanje cijele okoline koja je bila kraj mene dok sam kupila jebene ostatke svog dostojanstva ispod tvojih nogu...tvoje ime piše na onome što se ne može opipati rukama ni vidjeti očima...ime stranca mi piše u mislima i stranac je moja čežnja..
i koliko me to čini jadnom..
učinio si me nesposobnom da ikada ikome budem ono što si na trenutke ti bio meni...u svakom tražim tebe, a nitko te nema u sebi..
...zašto i dalje moje ime izgovaraš sa smješkom?!
prošao je dan koji tako boli..
sanjala sam grozan san..
bila sam u bijeloj prostoriji, i ti si pričao...
a nisam te vidjela...i trebala sam samo dotaknuti zid i bio bi kraj mene..
i bila bih potpuna..
i bio bi moj..
a zid je izmicao...
završila sam na koljenima, shvativši da nema Boga
..tražim smisao u drugim stvarima da ne slušam kako se sve u meni trga i da ne čujem vrištanje svih uspomena koje blijede..a ne žele biti zaboravljene..
ako postojiš, reci mi čime zaslužujem to što nemam zagrljaja, utjehe i onog tko me voli?
nikada nisam zastranila da snosim ovoliki križ, jer klecam polako..
a kad jednom padnem, ne dižem se...
ako je Tvoja ljubav boskonačna, zašto dopuštaš toliki košmar u mojoj glavi.. ja ne vidim izlaz..zašto si maknuo putokaze..
voda je došla do grla, zar ne shvaćaš??
...ja zaboravljam plivati...
zar mi nećeš pružiti ruku??
...
toliko je vas o kojima sam pisala...
na tolike nebuloze trošila riječi i suze koje nikada niste vidjeli ni znali za njih, naravno...
...tko je od vas bio nešto što vrijedi?
...sretan ti Božić Chris... poklon ti nisam donijela jer ga nisi zaslužila, poljubac ne dajem jer mi ne značiš ništa, a ruke su ti hladne i suhe...
svako slovo vidim vam u očima..samo šutite, tako ste mi draži..
u toj tišini, ako može, grobnoj tišini, uđite prljavih cipela u novo kazalište mojih nepresušnih padova i lažnih osmjeha..zidovi su obloženi mojim promašajima..da..velike su to površine...a podovi su moje dostojanstvo s tragovima mog uvelog srca...samo gazite...udarite jače stopalima, nek boli kao nikada do sad...
ne štedite me, kao i do sad...
nije valjda da su vas prekićene jelke i zborovi bez talenata omekšali u ovo vrijeme ukiseljenih osmjeha i izlizanih želja koje dijelimo šakom i kapom onima koji ih nisu zaslužili...
možete i zaplesati na tom podu, onako kako sam i ja dok sam bila vaša marioneta...kamenog lica i previše stegnutog korzeta...
ako vam to nije dovoljno, produžite do pozornice, jer zastori su šivani od mojih snova, davno popljuvanih... poderite ih i nasmijte se njima...molim vas...
ako se dobro zagledate, možda ćete vidjeti u kutu trošne pozornice tek sjenu što je ostala od nekad davno lijepe pojave... strpite se...
..udobno se smjestite, zagrizite u suhi božićni kolač i... dobro gledajte...
..zatim...
lokot na vratima, miris benzina i jedna zalutala šibica...
..da....... idete samnom..
do dna!
